Dvorci Bavarske – gnijezda Kralja labuda

Nekada, ne tako davno, živio je jedan kralj. Za razliku od nekih drugih monarha viteškog kova, sa raširenim mapama na širokom stolu, ordenjem na reverima i starim planovima za nove bitke, ovaj je živio noću, a danju spavao pod tamom teških i neprozirnih zavjesa.

Kraj njega, za prijestolom bogate kraljevine, nije sjedila kraljica neizrecive ljepote, već je bio zaljubljenik u opere i mitologije, a jednog slavnog kompozitora je spasio propasti i bio mu mecena. Uz to, zaduživao se preko svake mjere, a sa prijestola je svrgnut medicinskim izvještajem potpisanim od strane tima psihijatara koji ga nikada nisu vidjeli… Zvuči kao bajka u iskrivljenom ogledalu, zar ne?

Ovog kralja su zvali „Kralj Bajki“, ali i „Ludi Kralj“ i ono što je ostalo za njim jeste mit, dirljiva priča o sanjivoj potrazi za ljepšim, grandioznijim, bajkovitijim. To, i nekoliko fantastičnih dvoraca. Oni koji su u uvodnim pasusima naslutili da je ovo priča o kralju Ludvigu II i dvorcima Bavarske, bili su potpuno u pravu.

Iako glavni grad najrazvijenije njemačke savezne države i treći grad po veličini u Njemačkoj nije tema ove priče, nezaobilazan je djelić jedinstvene slagalice koja će do kraja priče biti sastavljena.

Rođen kao potomak manastira Apud Munihen, na prelasku iz prvog u drugi milenijum, rastao je vijekovima i stasao u jedan od najznamenitijih gradova Evrope. Pivopije prilikom pomena njegovog imena prosto ustrepte, naročito s jeseni kada uz milione popijenih krigli piva, miris pečenih kobasica i mahniti svjetlosni ples ringišpila, život postaje Oktobarfest. Drugi, pak, prvo pomisle na jedan veliki fudbalski klub, svjetsko prvenstvo u fudbalu ili Olimpijske igre. Ima i onih koji prvo pomisle na Burgerbraukeler, Pivnički puč i jedno ime koje ovdje neće biti navedeno.

Minhen nije samo grad za „velike dječake“. U njemu se može uživati na hiljade načina. Krase ga kosmopolitski duh i atmosfera, brojne galerije, palate i muzeji (prvi među njima je najveći Tehnički muzej na svijetu (Deutsches Museum) a tu je i nezaobilazni BMW muzej), prostrani i divno uređeni parkovi, šoping i šetališne zone, pivnice, restorani, kafeterije.

Svega dvadestak minuta vožnje od srca prijestolnice, raskošnog Marienplaca(Marienplatz), potrebno je da bi se autobusom stiglo do kraljevskog doma porodice Vitelsbah, Ninfenburga (Nynmphenburg). U jednoj od odaja kompleksa raskošne palate, augusta mjeseca 1845. godine, Ludvig Oto Fridrih Vilhem došao je na svijet. Kao prvo dijete Maksimilijana II od Bavarske i Marije od Pruske, rastao je slično kao i njegovi vršnjaci iz drugih evropskih kraljevskih porodica. Djetinjstvo odjeveno u krutu košulju dvorskog vaspitanja i držanja, beskrajno dugi i dosadni časovi jezika, jahanja i lijepih manira. Ne pretjerano vezan za svoje roditelje (za njega je majka bila samo „kraljica supruga mog prethodnika“), Ludvig je želio da postane neko sasvim drugi.

Mašući štapom umjesto mačem po visokoj travi ravnice u podnožju Alpa, maštao je o junacima nordijske i germanske mitologije: Tristanu i Izoldi, Loengrinu i vitezu okruglog stola – Parsifalu. O njima je čitao i budan sanjao odrastajući u ljetnikovcu Hoenšvangau (Hohenschwangau), otmjenom zamku blagorodne loze Vitelsbah.

Guste četinarske šume i proplanci obavijeni maglom, koja se spušta sa visokih planina, nekoliko decenija kasnije, poslužiće kao kulisa predstave u kojoj će Ludvig tumačiti glavnu ulogu. Centralni dio te zamišljene pozornice zauzeće dvorac Nojšvanštajn (Neuschwannstein), remek-djelo arhitekture vođeno maštom i inspirisano operama Riharda Vagnera.

Na prijesto kraljevine stupa u 19. godini, nakon iznenade smrti svog oca, Maksimilijana II, i to u vrlo nepovoljnom geopolitičkom trenutku za Bavarsku.

Mladi kralj, visok, lijep i naočit, iako voljen među podanicima, nije bio previše zainteresovan za državničke obaveze. Njegovo žezlo, mač i kruna, bili su umjetnost, muzika i arhitektura. Sve više izbjegavajući formalne prijeme, protokole i susrete na najvišem nivou, Ludvig se okreće svojim strastima: građenju veleljepnih i vrtoglavo skupih dvoraca, a naročito, pozorištu i operi. Negdje u to vrijeme, karijera jednog od najslavnijih kompozitora, esejista i teoretičara muzike koga je svijet ikada vidio, lagano klizi ka provaliji. U stalnom bijegu od dugova, sumnji supruge gonjene njegovim nevjerstima, ali i neadekvatnog prijema njegovih opera, Rihard Vagner na dvor mladog kralja stiže, reklo bi se, u posljednji čas. U maju 1864. jedan je pronašao utočište i pokrovitelja, a drugi umjetnika kome se divio. Kompozitor je na dvoru proveo pola godine, a onda ga je životni put poveo dalje.

Zaneseni kralj započinje svoje građevinske poduhvate krajem sedme i početkom osme decenije 19. vijeka. Prije toga, u potrazi za inspiracijom, put ga je odveo u Versaj, taj panteon apsolutizma, glamura, moći i bogatsva. Poželiće jedan takav dvorac za sebe, u svojoj domovini, te angažuje dvorske arihitekte ne bi li mu snove, najprije perom i šestarom, a potom mermernim pločama, ciglama i mistrijom, pretvorili u javu. Tako, počinje da se gradi zamak Linderhof, jedino zdanje završeno za kraljeva života.

Baš kao i slavni Šenbrun (Schönenbrun) u Beču, i ovaj je nastao na mjestu lovačke kuće slavnih predaka.

Preuređivanjem, proširivanjem i nadograđivanjem ljetnikovca sa baštama i parkom, poslije više od petnaest godina, dvorski kompleks će dobiti konačni izgled. Na samom jugu Bavarske, na oko sat vremena vožnje od Minhena, uz granicu sa Austrijom i u blizini gradića Etal (Ettal), Linderhof, poput okamenjenog princa, u svojoj ljepoti i usamljenosti pozira na obodu šume. Ljupke bašte i park za koje se pobrinuo arhitekta Fon Efner (baš kao što su to činili i njegovi preci za vladarsku porodicu Vitelsbah još od 17. vijeka), okružuju romantično zdanje zamka.
Elegantno Ambasadorsko stepenište, nalik onom u Versajskoj palati, bazen sa vodoskokom visine 25 metara i fontana boga Neptuna, samo su uvertira za ono što posjetioce čeka unutar zamka. Fascinacija i divljenje su, izgleda, blagi izrazi  za ono što je Ludvig II osjećao prema „Kralju Sunca“, odnosno,  Luju XIV. Njegovi portreti, biste, duh apsolutizma i oči boje neograničene moći, pratiće posjetioce kroz petnaestominutno razgledanje praćeno diskretnom škripom parketa i audio-vodičem. Ljetnikovac dostojan monarha moćne kraljevine, svojom dekoracijom, rasporedom prostorija i naglašenim akcentom na detaljima, neodoljivo podsjeća na „Versaj u malom“. Baš kao i u vjerovatno najpoznatijem zamku svijeta, jedna za drugom se redaju: Spavaća soba, Soba za objedovanje, prijem i naravno, Sala sa ogledalima. U ovoj posljednjoj, Ludvig je, noćima, obasjan svjetlošću stotina svijeća i njihovim odsjajem u ogledalima, kao u nekakvom beskrajno dugom zvjezdanom bulevaru, sjedio i čitao. Zaneseni noćobdija sa krunom je izbjegavao prisustvo posluge, a volio je da ugošćuje, samo u mašti, naravno, svoje prijatelje i rođake po boji krvi: Luja XV, Mariju Antoanetu i madam Pompidu.

Da bi tu, zamišljenu svitu, ugostio kako dolikuje, neko je morao da postavi stolnjak, tanjire, pribor, svjećnake, pripremi hranu, postavi čaše za vino i otvori bocu bavarskog rizlinga. Adekvatno rješenje, po kome bi svečana trpeza bila postavljena bez prisustva posluge, izvedeno je vrlo vješto. Ispod prostorije za objedovanje postavljen je mehanizam koji bi jednostavnim sistemom poluga, sajli i zupčanika, sto, kroz otvor proporcionalan njegovoj veličini, podigao na źeljeno mjesto. Tako je romantična senka Luja XIV, „Kralj Mjeseca“ kako je sebe Ludvig doživljavao, mogao na miru da objeduje i ćaska do duboko u noć. Nimalo mu nije smetalo to što je jedna od gošći život skončala na giljotini sedamdesetak godina ranije.

„Nastavite, nastavite!“, veselo bi uzvikivao kralj svojim uvaženim gostima. Njegov glas bi odzvanjao sablasno praznom prostorijom, a negdje u zoru, odlazio bi na počinak. Kada bi se probudio, u sumrak, u parku, „doručak“ bi ga čekao postavljen pod lipom, koja i danas postoji. Stara je više od 300 godina.

Nekoliko interesantnih objekata u okolini zamka, privlači pažnju posjetilaca. Muzički paviljon, Mavarski paviljon, kapela i čuvena Venerina pećina (Venus Grotto), tvorevina koja savršeno oslikava ekscentričnost, privrženost Vagneru i megalomanski duh junaka ove priče. Prvi čin Tanhojzera, poslužio je kao inspiracija za gradnju jedne pećinice, koja bi ilustrovala i poslužila kao scenografija slavne opere. Ispunjena vodom iz potoka, bila je pozornica kralju koji bi u njoj plovio čamcem u obliku labuda. Čitav ambijent osvjetljavali su, za to doba više nego futuristički svjetlosni snopovi lampica koje su mjenjale boju i bile pokretane sistemom od 24 dinama.

Gradnja Linderhofa bila je tek početna stanica Ludvigovog graditeljskog karavana i na nesreću njegovih zajmodavaca, palata u Versaju još jednom će poslužiti kao model i inspiracija.

Od Minhena je potrebno oko sat, a od dvorca Linderhof dva sata vožnje autobusom do gradića Prin, smještenog na obali jezera Kimze (Chiemsee). Kimze ili „Bavarsko more“ kako ga još iz milošte zovu, blistavo je ogledalo prekrasne prirode kojom je okružen. To je i najveće bavarsko jezero koje sa okolinom čini područje omiljeno izletnicima i onima koji vole druženje sa prirodom, duge šetnje uređenim šumskim stazama, vožnju biciklom ili možda kajakom. Jednostavno rečeno, uslovi za rekreaciju  su ovdje idealni. Prin je ujedno i luka iz koje feriboti isplovljavaju ka jednom od jezerskih ostrva.

Neznatno veće od Velikog ratnog ostrva na ušću Save u Dunav (238 naspram 211 hektara), Hereninsel (Herreninsel) ili „Gospodsko ostrvo“, najveće i najpoznatije na Kimze-u. Nakon kraće  plovidbe i šetnje stazama koje se, čas ukrštaju, čas razilaze, stiže se do najvećeg zamka „Kralja bajki“- Nove palate Herenkimze (Herrenchiemse Neus Schloss). Gradnja ovog zdanja trajala je od 1878. do 1886. godine, pod palicom čuvenog arhitekte Georga fon Dolmana, nikada nije završena i koštala je, tadašnjih 17 miliona maraka. Preračunato u valutu kojom se danas služe Njemci, dolazi se do cifre od nevjerovatnih 250 miliona eura. Da je bar toliko sati Ludvig proveo u palati… Ni toliko! Kralj je u septembru 1885. godine, u dijelu palate koji je bio dovršen proveo čitavih 9 dana.

Iako Herenkimze zaista podsjeća na palatu u Versaju, nikada nije poslužio kao dom plemića i okrunjenih glava koji bi bezbrižno provodili dokone dane u izobilju i dvorskim spletkarenjima. Herenkimze je zamišljen kao rezidencionalna palata samog Ludviga.

Da, samog.

Istina, u januaru 1867. Ludvig je vjerio svoju rođaku, vojvotkinju Sofiju Šarlotu od Bavarske, ali do vjenčanja nikada nije došlo, jer jer je vjeridba raskinuta u oktobru iste godine. Na osnovu sačuvanih dijelova kraljevog dnevnika i pisama, ispostaviće se da je Ludvig bio homoseksualno orijentisan. Posvjedočene su tako intimne veze sa jednim mađarskim glumcem, čuvarom kraljevske ergele – izvjesnim Rudolfom, kao i sa nekim dvorjanima.

Neobarokna fasada građevine koja dostojanstveno i prilično vjerno kopira Versaj, samo je još jedan omaž liku i djelu kralja Luja XIV. Ona nije u cjelosti kao njena „daleka rođaka“. Nedostaju joj bočni dijelovi, ali je zato centralni dio palate gotovo identičan. Od planiranih 70 soba, 16 je dovršeno, a ostatak prostorija, iako van domašaja očiju posjetilaca, pomalo su sablasni podsjetnik neostvarenih ambicija kralja Bavarske. Za razliku od originalnog Versaja, u Herenkimzeu se moglo živjeti mnogo komfornije, uz sve blagodeti centralnog grijanja, tekuće vode, nužnika i tople kupke, dakle, uz sve ono o čemu je Ludvigov uzor mogao samo da sanja.

I opet, glamurozna „Galerija ogledala“ sa salonima rata i mira, soba za objedovanje sa već dobro poznatim mehanizmom i najvećim lusterom od Majsen porcelana na svijetu, zatim kraljevska spavaća soba i državni apartman. Na kraju, stiče se utisak, da su arhitekte, pa i kralj, koji je često nadgledao gradnju, uspjeli u svojoj namjeri. U namjeri da na jednom nevelikom jezerskom ostrvu  sagrade palatu dostojnu divljenja.

Skupi građevinski poduhvati jesu iziskivali velike pozajmice ali su, sa druge strane, doprinjeli da ekonomija određenih dijelova Bavarske ojača, a da se njeno stanovništvo angažuje kao radna snaga. Stotine radnika, dunđera, tesara, kovača, umjetnika, pekara i kuhara bilo je angažovano na duže vremenske periode. Pored već pominjanih nadimaka nadjenutih Lidvigu II, nastao je još jedan – „Naš kralj“. Imao je običaj da se „inkognito“ pojavi u nekom bavarskom selu, valjda tražeći privremeno pribježište od svakodnevne dvorske rutine, a bogato bi nagrađivao domaćina koji bi ga ugostio. Održavao je kontakte sa svojom rođakom, slavnom princezom, a kasnije i kraljicom, Elizabetom – Sisi. Voljeli su duge zajedničke šetnje kroz prirodu, čitanje poezije… Za nju, on je bio „Orao“, a on je nju oslovljavao sa „Golubice“.

Mnoge će prvi taktovi Valkire (Vallkyrie) elisama helihoptera nositi pravo u džungle Vijetnama. Kultna scena filma „Apokalipsa danas“ Fransisa Forda Kopole iz 1979. godine, proslavila je Vagnerovu operu na globalnom nivou, ali ona je i stotinak godina ranije bila voljena i rado slušana, naravno, isključivo u operskim salama i pozorištima. Valkire su poslanice vrhovnog boga nordijske mitologije, Odina. Jašući sa njim nebeskim svodom, rame uz rame, zadužene su da nakon bitke biraju one koji su dostojni Valhale, prebivališta ratnika palih u boju.

Opere Tanhojzer, Valkira, Loengrin i Parsifal, nastale po istoimenim junacima nordijske i germanske mitologije direktni su „krivci“ za nastajanje i slavu jednog od, bez ikakve sumnje, najljepših dvoraca na čitavoj planeti. Okružen planinskim vjencem sa jedne strane i dolinom kojom će, čini se, svakog trenutka zaplesati vile, sa druge, izdiže se kao iz sna, zamak Nojšvanštajn (Neuschwanstein).

Fotografije sa njegovim dobro poznatim kulicama i plavim kupastim krovovima već godinama i decenijama poziraju na ekranima računara i mobilnih telefona širom svijeta. Diznijevi crtači su, posmatrajući ga, skicirali zamak u kome je na odru, princeza Aurora dočekala svog princa u animiranoj verziji bajke „Uspavana ljepotica“.

Sredinom devetnestog vijeka talas obnove srednjovijekovnih dvoraca zahvatio je dio vladarskih kuća Evrope. Jedan za drugim, vlastodršci su na temeljima starih, podizali nove, uglavnom u neoromanesknom stilu. Dvorci koje je Ludvig posjetio u mladosti, Vartburg (Wartburg) i Pjerefonds (Cháteau de Pierrefonds), poslužili su kao uzor za izgradnju. Kamen temeljac postavljen je u septembru 1869. godine, a gradnju su pratile izmjene prvobitnih planova, dovijanje arhitekata u savlađivanju tehničkih, a kralja finansijskih prepreka. Kako su prolazile godine, zamak je počeo da dobija svoje obrise, a usamljeni kralj nije mogao da pretpostavi da se neće nauživati među njegovim zidinama.

Put do zamka, sa parkinga, po izboru se može preći romantično – kočijama, jednostavno – autobusom, ili najjednostavnije i najzdravije – hodajući. Polučasovna šetnja kroz šumu ka vrhu brdašca sa kog se kao nekakva mitološka ptica, sa punim pravom šepuri zamak, poslužiće kao provjera kondicije i prilika da se udahne svjež planinski vazduh.

Kao eklektičko zdanje, Nojšvanštajn u sebi objedinjuje elemente različitih arhitektonskih i umjetničkih stilova, od kojih, što se spoljašnosti tiče, dominira neoromaneskni. Omaž srednjovijekovnom graditeljstvu je očigledan, kao i težnje da se u ovom parčetu raja, vrijeme nekako zaustavi ili barem uspori.

Panoramski pogled na posljednji zamak „Kralja labuda“ i njegovo čudo na Labudovoj stijeni (Ime zamka u prijevodu sa njemačkog znači „nova labudova stijena), najljepši je sa Marijinog mosta (Marienbrucke) koji se hrabro proteže iznad klisure Pulat (Pöllat). Sa tog mjesta prirodno je upitati se kakav li se tek pogled pruža iz dvorca i šta se sve krije unutra.

Od ambicioznog plana i uređivanja 228 soba zamka, završeno ih je 15. Dostojan spokojnog sna neustrašivog viteza, pretjesan je da primi oko 6.000 dnevno, ili 1,3 miliona posjetilaca godišnje. Zato se posjeta dvorcu zakazuje mjesecima unaprijed. Dok se strpljivo čeka na ulaz, u tačno određeno vrijeme, takoreći „u minut“, saznanje da je onaj koji je zaslužan za njegovo postojanje, ovdje proveo nešto malo manje od pola godine.

Kome je trebao kralj koji je danju spavao, a noćima čitao, objedovao sa imaginarnim prijateljima ili usamljen gledao predstave? Kome je trebao kralj koji za sobom nije ostavio potomka i nasljednika i koji je podizao basnoslovno skupa zdanja za čiju se izgradnju zaduživao se preko mjere?

Zavjerenici, koji su žustro mahali izvještajem psihijatara o navodnoj mentalnoj nesposobnosti monarha da i dalje sjedi na tronu kraljevine Bavarske, zakucali su desetog juna 1886. godine u četiri časa ujutro, na vrata ovog veličanstvenog zdanja. Znali su da je u to nedoba kralj sigurno budan. Dan kasnije, uz pratnju, Ludvig je prebačen u jedan zamak u blizini jezera Starnberg u kom je, nekoliko dana kasnije, pronađen mrtav, u 41. godini života. Navodno se „Kralj bajki“ utopio, mada, po svjedočenju kraljevog ribara, koji ga je u blizini mjesta tragedije čekao, ne bi li ga prebacio na drugu stranu jezera u sigurne ruke monarhovih pristaša, u trenucima tragedije začuo se pucanj.
Vjerovatno se nikada neće saznati da li je kralj ubijen ili se radi o samoubistvu. Tek, na mjestu gdje je pronađeno njegovo tijelo 13. juna 1886. godine, podignut je kameni krst i tu se svake godine održavaju komemoracije. Na čelu zavjere je stajao Ludvigov ujak Luitpold, koji je, da ironija bude potpuna, samo šest nedjelja nakon Ludvigove smrti otvorio zamak za posjetioce.

Zamak koji je želio samo za sebe, do danas je posjetilo oko 50 miliona ljudi i pošto je otvoren, bilo je mnogo onih koji su pohrlili da vide kako je to, barem na tren, biti kralj. Neki od njih su sa sobom ponijeli poneki „suvenir“, ali ne iz prodavnice koja danas postoji u sklopu kompleksa, već neku od „sitnica“ iz dvorskog inventara. Tako su netragom nestali brojni predmeti koji bi danas bili neprocenjivi artefakti.

Više od 130 godina kasnije, grupe turista u koloni, ulaze jedna za drugom u unutrašnost dvorca. U zdanje koji je Ludviga vjerovatno stajao života, ili je bar ono bila kap u prepunoj čaši intriga. Za razliku od prethodna dva, ovdje nema simbola i glorifikacije kraljevske moći.

Umjesto „Kralja sunca“, sveprisutan je motiv labuda, viteštva i bajki na tavanicama, rezbariji, porcelanu. „Soba trona“, inspirisana vizantijsko-normanskim smislom za ukrašavanje sakralnih objekata, posebno je dragocjena i lijepa, kao i mala vještačka pećina između dnevne i radne sobe. Kao i u Herenkimzeu, ono malo dana koje je kralj ovdje proveo, mogao je da uživa u tehničkim dostignućima kao što su centralno grijanje, topla i tekuća voda. U toaletu, Ludvig bi se umivao nad lavaboom, naravno, u obliku labuda, a iz sobe za presvlačenje, put vodi ka muzičkoj sobi koja je bila namjenjena Rihardu Vagneru. Sve je u Nojšvanštajnu baš kao u bajci: i kraljevski krevet sa baldahinom i lusteri i soba za objedovanje, sve do stražarnice i kuhinje iz koje su, nekada, u pola noći dopirali mirisi specijaliteta spremljenih za njegovo visočanstvo.

Zanimljivo je i to da je do maja 1945. godine u zamku bilo pohranjeno zlato nacističke Rajhsbanke i da ono, nakon premještanja na drugu lokaciju, nikada nije pronađeno.

Ponekad se točak istorije zakotrlja u krajnje neočekivanom smjeru, zastane, pa nastavi dalje negdje sasvim drugdje. Trošeći enormne količine novca za gradnju palata koje bi služile kao utočište njegovoj mašti i ekscentričnim duhu, bježeći u irealno i samoću, Ludvig Ii Bavarski je od sebe napravio mit koji, ka njegovim samačkim bastionima, privlači putnike sa svih paralela i meridijana.

Sa najvišeg prozora kule noću se pomalja jedna silueta. Ludvigov duh i dalje lebdi nad zamkom.