Turizam kontinuirano bilježi stabilan rast. Prema IATA-inim podacima, broj putnika će se do 2037. godine udvostručiti, na zadivljujućih i ujedno zastrašujućih 8,2 milijarde avio putnika.
Indijska i kineska srednja klasa predstavlja turistički potencijal koji se budi, a tek se očekuje da Kinezi i Indijci krenu u otkrivanje najvećih svjetskih atrakcija. Danas oko dva miliona Kineza posjeti Francusku, što je impresivna brojka u odnosu na 2009, kada ih je bilo 740.000, ali stručnjaci upozoravaju da je ovo tek početak.
Uprkos tome što turističke destinacije profitiraju od turista i u interesu im je povećanje njihovog broja, problem je u tome što, iako turisti možda žele da posjete različite dijelove zemlje, većina njih ipak završi na izvikanim, komercijalizovanim i lako pristupačnim destinacijama, pa tako u prosjeku 95% turista posjeti 5% teritorije neke zemlje.
Zato ni ne čudi što zasićenost turistima u pojedinim oblastima loše utiče na kvalitet turističkog iskustva, ali i na kvalitet života lokalnog stanovništva. Mnogi stručnjaci smatraju da je krajnje vrijeme da se utvrde standardi za mjerenje zasićenosti destinacije turistima (kvalitet vazduha, broj turista u odnosu na broj stanovnika, cijene nekretnina, broj sezonskog smještaja, itd.).
Održiva kohabitacija turista i lokalaca je ključna za sprječavanje prekomjernog turizma, a samim tim i negativnih osjećanja lokalnog stanovništva prema posjetiocima.
Donedavno su turisti gotovo svuda bili izuzetno dobro prihvaćeni, budući da se najveći broj njih odlučivao na smještaj u hotelima i rizortima. Danas, mnogi biraju privatni smještaj u komšiluku, a često se ne ponašaju uviđajno prema lokalcima.
Portugal je, na primjer, prošle godine posjetilo 3,2 miliona Francuza (porast od 10% u odnosu na 2017), koji najviše vole Lisabon, Porto i Algarve, a već skoro 15 godina nacionalna turistička organizacija raznim akcijama i kampanjama pokušava da dio turista zainteresuje za manje poznate, ali takođe kvalitetne destinacije u unutrašnjosti i u priobalju.
Neke destinacije primjenjuju manje pozitivne, a više restriktivne mjere. Tako je Amsterdam donio odluku da privatni smještaj može da se rentira ukupno 30 dana tokom godine. Druge destinacije ulažu u infrastrukturu do manje poznatih lokacija koje žele da promovišu, pa tako London pokušava da stimuliše poslovanje hotela na periferiji, pojačavajući linije gradskog prevoza. Za koji god pristup da se destinacije odluče, važno je da što prije shvate da lokalne vlasti imaju ključnu ulogu u pravovremenom reagovanju i da izdvoje resurse za investiranje u infrastrukturu.
Skorašnji incident u Veneciji, kada je veliki kruzer udario u dok, odličan je primjer zanemarivanja odgovornosti od strane vlasti. Ono što se desilo je svakako tragično, ali nije greška turista, već lokalne vlasti i italijanske vlade, koja godinama okreće glavu i ne želi da podrži zabranu ulaska velikih brodova u centralnu gradsku oblast. Na nekim destinacijama vrijeme je i za krajnje drastične mjere, kada se profit mora zanemariti radi bezbijednosti turista i lokalaca, kao i očuvanja atrakcija. To je slučaj upravo u Veneciji, ali i u Alhambri u Španiji, gdje se mora ograničiti dnevni broj posjetilaca. Dubrovnik je bio prinuđen da uvede ograničenje broja turista koji istovremeno mogu da borave u Starom gradu, kako bi zadržao status Svjetske baštine UNESCO-a, ali i da bi sačuvao svoje istorijsko naslijeđe za buduće generacije.
Problem je u tome što mnoge zemlje sada uživaju u rastu popularnosti, ne shvatajući da su na korak od prekomjernog turizma i sebi postavljaju veoma ambiciozne ciljeve. Aerodromi se šire, broj low cost letova raste (čine 31% ukupnog avio saobraćaja u 2018, a za neke destinacije i mnogo veći procenat) i ugrožene destinacije bi što prije trebalo da naprave strategije na nacionalnom nivou za rješavanje ovog nimalo naivnog problema.
